Pjesma o Ričicama
Da me netko za Ričice pita
ja bih reka to je centar svita.
To je selo Imotske krajine
opasano sa četri planine,
A Ričina i rijeka Vrbica,
obe teku kraj sela Ričica.
Obe teku samo preko zime
pa se narod pomirio s time.
A kad dođe vrućina i žega
nesta vode nesta toga svega.
Nigdje kapi ni za živu glavu
a kamoli za napojit kravu.
Sad pustimo Ričinu i vodu
te recimo nešto o narodu.
O narodu što ga život bije
koji nikad pokleknuo nije.
Koji živi mudro i pošteno
i ne radi što je zabranjeno.
Ričičani bili su ponosni
dok su išli radit i po Bosni.
O Božiću kući dolazili
ali samo da bi prezimili.
Čim bi došle proljtne vrućine
svi odoše u ravcu Čapljine.
U Čapljni raskrsnica biše
di se radit ljudi odlučiše.
Neki livo neki desno brate
svi se jagme posa da uhvate.
Sad je došla eto takva moda
pa se više po Bosni ne oda.
Već se pošlo u Njemačku brate
manje radiš a više ti plate.
Sad se narod ponaša po gradski
čak i pruga vozi za Imotski.
Svud okolo svitle sijalice
sve odlično osim školske dice.
Jer ih nitko ne tjera da uče
ako može s dvojkom se provuče.
Bez potribe majke su u svitu
i ne vode brige o ditetu.
Sve ostalo staro i nejako
neka, neka neće dugo tako.
Još godinu dvije.
pa će opet biti kao prije.
Orat će se zemlje neorane
i dizati međe razgrađene.
-----------------------------------------------------------
Pjesma o Ričicama 2
Ja sam rođen između stijena
Ričičkoga poštena plemena.
Primorska me milovala klima
Šibale bure sa Zavelima.
Nije uvijek bilo kao sada
Jer bilo je ratova i glada.
A škrta je Ričička dolina
Nemoguće dati hranu svima.
Samo dica vridniji korpara
Imali su i kruva i para.
Druga dica koprivu su jili
Mater sritna ako nisu tili.
Mnogo ljudi po svršetku rata
Gase komin zatvaraju vrata.
Stara čeljad bila je u stanju
Po kukuruz ići u Baranju.
Oni mlađi šta su tili pare
Sve redom otišlo u zidare.
O Božiću kad bi se sastali
Neko ravnu Slavoju hvali
Neko Bosnu, neko Crnu Goru
Svoju zemlju prestali da oru.
Nešto malo posadiše loze
Smaknuše i ovce i koze.
Tu bijaše greška prekretnica
Takvu grešku prihvatila dica
I gledaju da se lako živi
Za nemarnost starci su im krivi.
Mnogima je sad odjednom glupo
Zašto ovo, zašto ono skupo.
Bit će skuplje tako mi nebesa
Bez živine bit ne more mesa.
Daj pustimo sve ovo na stranu
Spomenimo i Ričičku branu.
Još se sićan kad smo bili dica
Vjenac magle okolo Ričica.
Godinice pedeset i druge
Stigoše nam karavane duge
Donesoše nekakve durbine
I snimaju doline i stine.
Narod ne zna iz kojeg su grada
Šta li će nam učiniti sada.
Mudro reče jedna starija žena
Al' joj neću reći imena.
«To su ljudi iz države tuđe
mi nemamo takvo oruđe».
Drugog dana opet ista četa
Po Ričičkim glavicama šeta.
Saznali smo odma drugoga dana
Pravit će se u Ričicama brana.
Čekalo se dvadeset godina
Dok se poče nasipati rivina.
A slušajte šta ću vam kazati
Ričicama se brana ne isplati.
Oni čine drugima na volju
Imockom i Bekijskom polju.
Koji sad u Ričicama ne žive
Bez pitanja oštetiše njive.
Ko ne cijeni tuđu djedovinu
Taj ne voli svoju domovinu.
Napisao: Joško Matišić
-----------------------------------------------------------
Veliki ljudi (Hrvatskim vitezovima)
Pred mojim licem prolaze noćas
Krvave sjene dječačkih lica,
Idu bez straha kroz noć u tamu,
Idu pred puške ubojica.
Pred mojim licem postaju ljudi
Baš ko da žure prerasti sutra,
Molitva i krik do neba sežu
Za neka bolja, sretnija jutra.
A oni, mali- veliki ljudi,
Pružaju milost krvničkoj ruci,
Između grijeha i jarma smrti
-Umiru sami u svojoj luci.
-----------------------------------------------------------
Moja Starica
Odavno me ne bude
Nježne ruke moje starice.
Ostala je ona tamo
Gdje sam slušao
Najljepše melodije djetinjstva
U šumu isklasala kukuruza
Dobrih žutih pšenica,
Dugih otkosa i usnulih livada
Na užarenom ljetnom suncu.
Ostala je ona sama
Da svojim drhtavim, starim rukama
U jalovu crvenicu unese život,
Dok nas četvero daleko od nje
Palimo svoje vatre,
I već pomalo tuđi
zaboravljamo majku
Koja nam pokloni sretna djetinjstva.
-----------------------------------------------------------
Tvoje ruke (Ocu)
Svojim si žuljnim rukama
Udahnuo dušu
U ovaj kamen sivac.
I njega si svojom dobrotom
Dobio za sebe,
(A dobra nikada nisi imao.)
Oče moj:
- Još osjećam tvoje ruke
U našim vinogradima,
U žitu,
U kruhu našemu.
…
- Još osjećam tvoje ruke u svojoj kosi,
- Oče moj!
-----------------------------------------------------------
Bezdan (Mojoj materi)
Znam, da svaka Tvoja noć
Suzom slanom samoću ispire,
I svaki novi dan,
Krikom tišine povratke doziva.
- A nema više povratka,
- Ni rađanja.
Davno su pjevane zadnje uspavanke
U našim Ričicama.
Znam, da je svaka Tvoja noć,
I svaki novi dan
Sve dublji bezdan…
Vrisnem li, o Bože,
- Hoćeš li čuti moj glas?
-----------------------------------------------------------
U rodnom selu
O - evo me opet u svom rodnom selu
Pred malenom kućom mojih pradjedova,
Nespokojna duša, hladan pot na čelu,
Zatvorena vrata bude me iz snova.
Koga tražim i što u pustoši ovoj,
Da li sebe sama il’ kap samilosti
Neka bolna sjeta kao hladan povoj
samoćom me bije - probada do kosti.
Kad bih barem mogo nadati se komu
Da otvori vrata moga zaborava,
Da upali svijeću u rodnome domu
I probudi tračak savjesti što spava.
Kako sam tu okom pio vonograde,
Čiste plave zore ko svečana slika,
A sada su oči, srce, um, bez nade,
I bez priviđenja voljenoga lika.
-----------------------------------------------------------
Povratak II
Vraćam se opet u rodno selo,
- Jesam li stranac, htio bih znati?
Čudna mi slutnja prožima tijelo,
- Tko će me tamo prepoznati?
Na brijegu stoji crkvica stara
Pored nje škola ista kao prije,
Čuje se sveta pjesma s oltara
Ko da se ništa promijenilo nije.
Naviru tako djetinjstva slike,
A svaka boli ko teška rana.
Život često ne pruža prilike,
Sve više noći, sve manje dana.
Jer ja nisam sada kao prije,
Mnoge su me preplavile mijene,
Noću mi se kobna bolest smije,
- Pred vratima plešu smrtne sjene.
-----------------------------------------------------------
Ričice moje
Ričice moje, - tamo - daleko,
Kamen i sunce, majčino mlijeko.
Prašnjava cesta i pogled s Klanca
Teški koraci konja Vranca.
Starac za plugom, - ledina tvrda,
Mjesečev pejzaž sridnjeg brda.
Malena škola i dječja vika
U glavi košmar, miješanje slika.
Kako je bilo, kako je sada
U duši tinja strepnja i nada!?
Stari se most igra pod vodom,
Drežanj ljubuje s nebeskim svodom.
Ja samo gledam, zanesen, tako,
Volijak zelen, - priča mi kako
Nikoga nema, vrijeme ga guši,
Kako prkosi buri i suši.
Tu, - gdje je bila mlinica stara
Sada bez žita, bez mlinara,
Narastao korov, drača i trava,
Pod trulim pragom riđovka spava.
Došao sam dovde i ne znam kako,
Pa tu sam molio, volio, plako;
- A ispred crkve svetoga Ive,
Naši najdraži vječno žive.
- Je li to slika novoga vijeka,
Ili moj umor, težak, - bez lijeka?
Ričice moje, - tamo - daleko…!
-----------------------------------------------------------
Što bih ja Ričicama s ljubavlju)
I što bih ja da mi Vas nije
Stvoritelj na dlanu prinio?
-I tako me Vašom ljepotom kaznio
Na povratke i sjećanja…
-Na sjećanja, kad
Od opojnog mirisa pokošenih livada
I treptaja vitkih jablana
Uzdrhte Vaša podneva,
A moju dušu preplavi
Blaženi smiraj djetinjstva.
…
-Bar imam zašto plakati!
…
I što bih ja,
Da me Vaše sunce nije
U svome krilu grijalo,
I da me Vaše njive nisu
Zlatnim klasjem ljubile?
-Ni suza ne bih imao
Za rastanke i sjećanja.
Napisao: Vinko Pavić
-----------------------------------------------------------
Zov prošlosti
Osjetih u sebi zov prošlosti svoje,
misli me nose u djetinjstvo moje.
Čuje se ganga kod Tomšinove kuće,
sastaju se momci da igraju na buće.
Djeca svoje igrice igraju,
nema toga što oni ne znaju.
Pitonjci i trlje - s mnogo veselja,
pridružuje se tome noćna pušivelja.
Na Ivankovoj livadi klis i kočić tuče,
sakrive i trasa: daj presudi suče!
Cingarela prava sa puno miline,
pa kupanje onda na Serine stine.
Opustjelo selo, na duši je rana,
sjećajuć se tih bezbrižnih dana.
I dok život stranice mi lista,
nema više ni moga djetinjstva.
Napisala: Vesna Knežević
-----------------------------------------------------------
Ričice moje
To je misto u Krajini najlipše,
od sela do sela lipotom odiše.
Selo naše već dugo postoji,
ričički narod nikog se ne boji.
Oj, Ričice, moje misto malo,
U tebi živit meni je drago.
Život moj u tebi mi blista
Ko jezero i Ričina čista.
Ričice – nek si selo malo,
Al' si srcu mome drago.
Napisala: Marija Lekić Latešić
-----------------------------------------------------------
Ričička elegija
Zatvaram oči i slušam;
Čujem vjetar kako mi šapuće
kroz šuštanje suhog lišća
što se bezbrižno šulja
po pustoj livadi.
Čujem vjetar kako viče,
migoljeći se niz rumene obraze
i pljuskajući kamene grudi,
sijedog Zavelima.
Čujem vjetar kako mi prijeti,
udarajući oronula vrata
na napuštenim, i od samoće
umornim kućama.
Čujem vjetar kako cvili,
tjerajući bijesne valove
nad zaboravljenim mostovima
potonulog Donjeg polja.
Otvaram oči i puštam Ričinu,
nek potekne niz hladne obraze
i ispere ovu bol s mojih Ričica,
koje tuguju nad sudbinom,
još jednog sinka koji će otići.
-----------------------------------------------------------
Kamen moje krvi
Evo me ovdje na kamenu tvrdom,
krša dalmatinskog.
Evo me ovdje na kamenu tvrdom,
na kamenu imotskom,
na kamenu ponosnom.
Na tom se kamenu rodio moj djed,
od njega je učio,
kako da bude tvrd i jak,
ali ipak toliko mekan i plah,
kako da bude siv i hladan,
a ipak toliko topao da udomi cvijet.
Drevan je to kamen,
roda hrvatskoga,
ponosnog i časnog roda
što pod krunicom svetom
domovinu svoju ljubi.
Kamen je to,
sa dušom i srcem,
čvrsti kamen,
mudar kamen,
kamen moje krvi.
-----------------------------------------------------------
Moja Hrvatska
Na smrt pretučena i krvlju isprana,
Zavisti i mržnjom uvijek gažena,
Napadana, ali nikad osvojena,
Vječno paljena ali nikad izgorena,
Na križu razapeta i čavlima izbodena,
Stoji moja Hrvatska!
U krvi obranjena i križem posvećena,
Oštricom mača zarobljena, a cvijetom oslobođena,
Potisnuta, ali nikad zaboravljena
Gažena, ali nikad pogažena
Nad krunom hrvatskog kralja utjelovljena,
Stoji moja Hrvatska!
Sinjim morem oplakana i gorama uzvišena,
U molitvama sačuvana, viteškom rukom spašena,
Od Turaka ranjavana, ali nikad ubijena,
Od Srba gušena, ali nikad ugušena,
Nad Bleiburškim poljem, u kostima zarobljena,
Stoji moja Hrvatska!
-----------------------------------------------------------
"Tamo, tamo da putujem
tamo, tamo da tugujem"
Zaista, kamo
ako ne tamo?!
Tamo gdje davno nikli su korijeni tvoji,
tamo odakle srce ne će da se odvoji.
Tamo gdje jezera krš ljube,
tamo gdje ljudi sjaj ne gube.
Tamo gdje i tuga na sreću miriše,
tamo gdje se pjesma lakše piše.
Napisao: Ivan Bartulović